Mediko

Lekovi · May 5, 2023

injekcija

Somatropin rastvor za injekciju u ulošku uložak, 1 po 1,5 ml (10mg/1,5ml)

somatropin rastvor za injekciju u ulošku uložak, 1 po 1,5 ml (10mg/1,5ml)

Zaštićeno ime leka: OMNITROPE

Sandoz GMBH, Austrija

DDD: 2 i.j.

Indikacija: 1. Nizak rast prouzrokovan nedovoljnim lučenjem ili izostankom lučenja hormona rasta ( E23.0 ), samo kod dece,
2. Turnerov sindrom ( Q96 ), samo kod dece,
3. Kao supstituciona terapija kod osoba sa urođenim ili stečenim deficitom hormona rasta ( hipopituitarizam )( E23.0 ),
4. Deca rođena mala za određeno gestaciono doba ( SGA ), intrauterusni zastoj u rastenju ( P05.1 ),
5. Prader – Willi sindrom ( Q87.1 ).

Napomena o leku: Lek se u terapiju uvodi na osnovu mišljenja endokrinologa.

Terapijske indikacije

Odojčad, deca i adolescenti

  • Poremećaj rasta usled nedovoljne sekrecije hormona rasta (GH)
  • Poremećaj rasta usled Tarnerovog sindroma
  • Poremećaj rasta usled hronične bubrežne insuficijencije
  • Poremećaj rasta (trenutna visina SDS <-2,5 i visina u odnosu na roditelje SDS<-1, SDS- skor standardne devijacije) kod niske dece/adolescenata koja su rođena mala za gestacijski uzrast (SGA), sa telesnom masom na rođenju i/ili dužinom ispod -2 standardne devijacije (SD), koja nisu uspela da nadoknade zaostajanje u rastu (brzina rasta (HV) SDS<0 tokom poslednje godine) do 4. godine života ili kasnije.
  • Prader-Willi sindrom (PWS), za poboljšanje rasta i telesne konstitucije. Dijagnoza PWS mora biti potvrđena odgovarajućim genetskim testiranjem.

    Odrasli

  • Supstituciona terapija kod odraslih sa izraženom deficijencijom hormona rasta.
  • Početak bolesti u odraslom uzrastu: pacijenti sa teškom deficijencijom hormona rasta povezanom sa deficijencijom drugih hormona (usled poznate hipotalamusne ili hipofizne patologije) i nedostatkom najmanje jednog hormona hipofize koji nije prolaktin.

    Ovi pacijenti moraju se podvrgnuti dinamičkom ispitivanju u cilju potvrđivanja ili isključivanja dijagnoze nedostatka hormona rasta.

  • Početak bolesti u detinjstvu: pacijenti sa deficijencijom hormona rasta u toku detinjstva (usled kongenitalnih, genetskih, stečenih ili idiopatskih uzroka).

Kod pacijenata sa deficijencijom hormona rasta koja je nastupila u detinjstvu, treba ponovo proceniti kapacitet za sekreciju hormona rasta nakon završetka longitudinalnog rasta. Kod pacijenata sa velikom verovatnoćom trajne deficijencije hormona rasta, tj. kongenitalnim uzrokom ili deficijencijom hormona rasta koja je posledica hipotalamusno-hipofiznog oboljenja ili moždanog inzulta, faktor rasta sličan insulinu (IGF-

1) unutar skora standardne devijacije trenutne visine (SDS< -2) nakon najmanje 4 nedelje bez terapije hormonom rasta, treba smatrati dovoljnim dokazom teške deficijencije hormona rasta.

Kod svih ostalih pacijenata potrebno je odrediti IGF-1 i sprovesti jedan test stimulacije hormona rasta.

Doziranje i način primene

Postavljanje dijagnoze, te započinjanje i praćenje terapije somatropinom treba da sprovode lekari sa odgovarajućom specijalizacijom i iskustvom u dijagnostici i terapiji pacijenata sa poremećajem rasta.

Doziranje

Pedijatrijska populacija

Doziranje i raspored primene leka moraju se odrediti pojedinačno za svakog pacijenta.

Poremećaj rasta usled nedovoljne sekrecije hormona rasta kod pedijatrijskih pacijenata

Generalno, preporučuje se doza od 0,025-0,035 mg/kg/dan ili 0,7-1,0 mg/m²/dan. Primenjivane su čak i više doze.

Kada deficijencija hormona rasta nastala u detinjstvu nastavi da traje do adolescencije, lečenje treba nastaviti do postizanja potpunog telesnog razvoja (npr. telesna konstitucija, koštana masa). U cilju praćenja, jedan od terapijskih ciljeva tokom prelaznog perioda je postizanje normalne maksimalne koštane mase definisane kao T- skor > -1 (standardizovano prema prosečnoj maksimalnoj koštanoj masi kod odraslih merenoj dvostrukom apsorpciometrijom X-zraka, uzimajući u obzir pol i etničku pripadnost). Za smernice o doziranju, videti odeljak u nastavku, koji se odnosi na odrasle pacijente.

Prader-Willi sindrom, za poboljšanje rasta i telesne konstitucije kod pedijatrijskih pacijenata

Generalno, preporučuje se doza od 0,035 mg/kg/dan ili 1,0 mg/m²/dan. Ne sme se premašiti dnevna doza od 2,7 mg. Terapiju ne treba primenjivati kod pedijatrijskih pacijenata čija je brzina rasta manja od 1 cm za godinu dana i ako se kod ovih pacijenata bliži zatvaranje epifiza.

Poremećaj rasta kod Tarnerovog sindroma

Preporučuje se doza od 0,045-0,050 mg/kg/dan ili 1,4 mg/m²/dan.

Poremećaj rasta usled hronične bubrežne insuficijencije

Preporučuje se doza od 1,4 mg/m²/dan (0,045-0,050 mg/kg/dan). Ako je brzina rasta suviše mala mogu biti potrebne i veće doze. Nakon 6 meseci terapije može biti potrebna korekcija doze (videti odeljak 4.4).

Poremećaj rasta kod niske dece/adolescenata koja su rođena mala za gestacijsko doba (SGA)

Obično se preporučuje doza od 0,035 mg/kg/dan (1,0 mg/m²/dan) do postizanja konačne visine (videti odeljak 5.1). Terapiju treba prekinuti nakon prve godine terapije ako je brzina rasta SDS<+1. Terapiju treba prekinuti

ako je brzina rasta <2 cm/godina i ako je, što je potrebno potvrditi, koštana starost >14 godina (devojčice) ili >16 godina (dečaci), što odgovara zatvaranju epifiza.

Preporuke za doziranje kod pedijatrijskih pacijenata

Indikacija mg/kg/dan mg/m²/dan
Deficijencija hormona rasta 0,025-0,035 0,7-1,0
Prader-Willi sindrom 0,035 1,0
Tarnerov sindrom 0,045-0,050 1,4
Hronična bubrežna insuficijencija 0,045-0,050 1,4
Deca/ adolescenti rođeni mali za gestacijsko doba (SGA) 0,035 1,0

Nedostatak hormona rasta kod odraslih pacijenata

Kod pacijenata koji nastavljaju sa terapijom hormonom rasta nakon detinjstva u kome je nastala deficijencija hormona rasta, preporučena doza za ponovni početak terapije iznosi 0,2 – 0,5 mg na dan. Dozu treba postepeno povećavati ili smanjivati u zavisnosti od individualnih potreba pacijenta, procenjenih na osnovu koncentracije IGF-1.

Kod odraslih pacijenata sa deficijencijom hormona nastalom u odraslom uzrastu, terapiju treba započeti niskom dozom od 0,15-0,3 mg/dan. Dozu treba postepeno povećavati u zavisnosti od individualnih potreba pacijenta, procenjenih na osnovu koncentracije IGF-1.

U oba slučaja, cilj terapije je da se postigne koncentracija insulinu sličnog faktora rasta (IGF-1) unutar 2SSD od srednje vrednosti korigovane za uzrast. Pacijentima sa normalnom koncentracijom IGF-1 na početku terapije treba davati hormon rasta sve dok nivo IGF-1 ne dostigne gornju granicu normalnih vrednosti, ne prelazeći 2 SSD. Klinički odgovor i neželjeni efekti takođe se mogu koristiti kao smernice za titriranje doze. Doza održavanja retko prelazi 1,0 mg dnevno. Kod žena mogu biti potrebne veće doze nego kod muškaraca, pri čemu muškarci pokazuju povećanje osetljivosti na IGF-1 tokom vremena. Ovo znači da postoji rizik od nedovoljnog doziranja kod žena, posebno koje su na supstitucionoj terapiji oralnim estrogenenima, kao i od prekomernog doziranja kod muškaraca. Stoga se prikladnost doze hormona rasta mora kontrolisati na svakih 6 meseci. Kako se normalna fiziološka produkcija hormona rasta smanjuje sa godinama, potrebna doza se može smanjivati.

Posebne populacije pacijenata Stariji pacijenti

Kod pacijenata starijih od 60 godina, terapiju treba započeti dozom od 0,1-0,2 mg/dan i polako je povećavati, u zavisnosti od individualnih potreba pacijenta. Potrebno je primenjivati najmanju efektivnu dozu. Doza održavanja kod ovih pacijenata retko prelazi 0,5 mg/dan.

Način primene

Injekciju treba primeniti supkutano. Menjati mesto primene leka radi sprečavanja lipoatrofije. Za uputstvo o upotrebi i rukovanju, videti odeljak 6.6.

Kontraindikacije

Preosetljivost na somatropin ili na bilo koju od pomoćnih supstanci navedenih u odeljku 6.1.

Somatropin se ne sme primenjivati ako postoji bilo kakav dokaz tumorske aktivnosti. Intrakranijani tumori moraju biti neaktivni, a antitumorska terapija mora biti završena pre započinjanja terapije hormonom rasta. Terapiju treba prekinuti ako postoje dokazi o rastu tumora.

Somatropin se ne sme primenjivati za stimulisanje rasta kod dece sa zatvorenim epifizama.

Pacijenti sa akutnim kritičnim oboljenjima koji imaju komplikacije nakon operacija na otvorenom srcu, abdominalnih operacija, multiplih akcidentalnih trauma, akutne respiratorne insuficijencije ili sličnih stanja ne smeju se lečiti somatropinom (za pacijente koji podležu supstitucionoj terapiji, videti odeljak 4.4).

Posebna upozorenja

Maksimalna preporučena dnevna doza se ne sme prekoračiti (videti odeljak 4.2).

Uvođenje terapije somatropinom može rezultirati inhibicijom 11βHSD-1 i smanjenim koncentracijama kortizola u serumu. Kod pacijenata lečenih somatropinom može se otkriti prethodno nedijagnostifikovani centralni (sekundarni) hipoadrenalizam, tako da može biti potrebna supstituciona terapija glukokortikoidima. Pored toga, pacijentima koji se leče supstitucionom terapijom glukokortikoidima zbog prethodno dijagnostifikovanog hipoadrenalizma može biti potrebno povećanje doze održavanja ili doze u stresnim situacijama nakon što započnu lečenje somatropinom (videti odeljak 4.5).

Primena sa peroralnom estrogenskom terapijom

Ako žena koja uzima somatropin započne peroralnu estrogensku terapiju, možda će biti potrebno da se poveća doza somatropina kako bi se nivoi IGF-1 u serumu održali unutar normalnog raspona za doba. I obrnuto, ako žena koja uzima somatropin prekine peroralnu estrogensku terapiju, možda će biti potrebno smanjenje doze somatropina kako bi se izbegao višak hormona rasta i/ili nastanak neželjenih dejstava (videti odeljak 4.5).

Osetljivost na insulin

Somatropin može smanjiti osetljivost na insulin. Kod pacijenata sa dijabetesom (mellitus), nakon uvođenja somatropina može biti potrebno prilagođavanje doze insulina. Tokom terapije somatropinom, potrebno je pažljivo pratiti pacijente sa dijabetesom, glukoznom intolerancijom ili dodatnim faktorima rizika za razvoj dijabetesa.

Funkcija štitaste žlezde

Hormon rasta povećava ekstratiroidnu konverziju T4 u T3, koja može dovesti do smanjenja koncentarcije T4 i povećanja koncentracije T3 u serumu. Dok su periferne vrednosti tireoidnih hromona ostale u granicama referentnog raspona kod zdravih ispitanika, kod ispitanika sa supkliničim hipotireoidizmom teoretski se može razviti hipotireoidizam. Zbog toga je neophodno pratiti funkciju štitaste žlezde kod svih pacijenata. Kod pacijenata sa hipopituitarizmom koji su na standardnoj supstituionoj terapiji, potrebno je posebno pažljivo pratiti potencijalni efekat terapije hormonom rasta na funkciju štitaste žlezde.

Kod deficijencije hormona rasta, nastale usled lečenja maligne bolesti, preporučuje se da se praćenje znakova relapsa maligne bolesti. Kod osoba koje su imale maligno oboljenje u detinjstvu, a koje su lečene somatropinom, primećen je povećan rizik od pojave drugog novog tumora, nakon prvog tumora. Najčešći među tim drugim tumorima bili su intrakranijalni tumori, posebno meningeomi kod pacijenata koji su imali radijacionu terapiju glave zbog prvog tumora.

Kod pacijenata sa endokrinim poremećajima, uključujući deficijenciju hormona rasta, pojava epifiziolize u predelu kuka češća je nego u opštoj populaciji. Pacijente koji tokom terapije somatropinom hramlju, potrebno je klinički pregledati.

Benigna intrakranijana hipertenzija

U slučaju teških ili učestalih glavobolja, problema sa vidom, mučnine i/ili povraćanja, preporučuje se fundoskopija zbog mogućeg edema papile. Ako se potvrdi edem papile, treba uzeti u obzir dijagnozu benigne intrakranijalne hipertenzije i, prekid dalje terapije hormonom rasta, ukoliko je potrebno. Trenutno nema dovoljno dokaza da bi se mogli dati specifični saveti o nastavljanju terapije hormonom rasta kod pacijenata sa izlečenom intrakranijalnom hipertenzijom. Ako se ponovo započne terapija hormonom rasta neophodno je pažljivo praćenje stanja pacijenta radi ranog uočavanja simptoma intrakranijalne hipertenzije.

Leukemija

Leukemija je primećena kod malog broja pacijenata sa nedostatkom hormona rasta, od kojih su neki bili lečeni somatropinom. Međutim, nema dokaza da je incidencija leukemije povećana kod pacijenata koji primaju hormon rasta, a kod kojih predisponirajući faktori nisu prisutni.

Antitela

Kod malog procenta pacijenata mogu se razviti antitela na lek Omnitrope. Lek Omnitrope doveo je do stvaranja antitela kod oko 1% pacijenata. Ova antitela imaju nisku sposobnost vezivanja, pa nemaju uticaja

na brzinu rasta. Ispitivanje na prisustvo antitela na somatropin, treba sprovesti kod svih pacijenata sa neobjašnjivim izostankom odgovora na lek.

Stariji pacijenti

Iskustvo sa primenom leka kod pacijenata starijih od 80 godina je ograničeno. Stariji pacijenti mogu biti osetljiviji na dejstvo leka Omnitrope i stoga, mogu biti skloniji pojavi neželjenih reakcija.

Akutna kritična bolest

Dejstvo somatropina na oporavak ispitivano je u dve placebo-kontrolisane studije koje su uključivale 522 kritično bolesna odrasla pacijenta sa komplikacijama nakon operacije na otvorenom srcu, abdominalne operacije, višestruke traume ili akutne respiratorne insuficijencije. Smrtnost je bila veća kod pacijenata lečenih sa 5,3 ili 8 mg somatropina dnevno, nego kod pacijenata koji su primali placebo, 42% naspram 19%. Na osnovu ovih informacija, ovakvi pacijenti ne smeju se lečiti somatropinom. Pošto nema dostupnih informacija o bezbednosti supstitucione terapije hormonom rasta kod pacijenata u akutnom kritičnom stanju, potrebno je proceniti koristi od produženja ove terapije u takvoj situaciji, u odnosu na moguće rizike koje to produženje uključuje.

Kod svih pacijenata kod kojih se razvije druga ili slična akutna kritična bolest, mora se proceniti moguća korist od daljeg lečenja somatropinom u odnosu na moguće rizike koje to produženje uključuje.

Pedijatrijska populacija

Pankreatitis

Mada je redak, pankreatitis treba uzeti u obzir kod dece lečene somatropinom kod kojih se ispolji abdominalni bol.

Prader-Willi sindrom (PWS)

Kod pacijenata sa PWS, terapiju treba uvek kombinovati sa dijetom sa smanjenim unosom kalorija.

Zabeleženi su slučajevi sa smrtnim ishodom povezanim sa primenom hromona rasta kod pedijatrijskih pacijenata sa PWS koji su imali jedan ili više od sledećih faktora rizika: izražena gojaznost (pacijenti kod kojih je odnos telesne mase/visine veći od 200%), prethodna oslabljena respiratorna funkcija ili „sleep apnea“ (prestanak disanja u snu) ili neodređena respiratorna infekcija. Rizik kod pacijenata koji imaju PWS i jedan ili više od navedenih faktora rizika, može biti povećan.

Pre započinjanja terapije somatropinom, kod pacijenata sa PWS treba proveriti da li postoji opstrukcija gornjih disajnih puteva, apnea u snu ili respiratorna infekcija.

Ukoliko se tokom provere da li postoje znaci opstrukcije gornjih disajnih puteva pronađu patološki nalazi, dete treba uputiti specijalisti otorinolaringologije radi lečenja i rešavanja respiratornog poremećaja, pre započinjanja terapije hormonom rasta.

Ako se tokom terapije somatropinom kod pacijenata jave znaci opstrukcije gornjih disajnih puteva (uključujući pojavu ili pojačanje hrkanja), ovu terapiju treba prekinuti i obaviti novi otorinolaringološki pregled.

Kod svih pacijenata sa PWS mora se proveriti postojanje apnee u snu i ako se sumnja na ovo stanje, potrebno je takve pacijente nadzirati. Kod pacijenata se moraju pratiti i eventualni znaci respiratornih infekcija, koja se mora što pre dijagnostikovati i potom agresivno lečiti.

Pre započinjanja i tokom terapije somatropinom, svi pacijenti sa PWS moraju efikasno kontrolisati telesnu masu.

Kod pacijenata sa PWS pojava skolioze je česta. Skolioza može progredirati kod svakog deteta tokom naglog rasta. Tokom terapije treba pratiti pojavu znakova skolioze.

Iskustva sa produženom terapijom odraslih i pacijenata sa PWS su ograničena.

Deca rođena mala za gestacijski uzrast

Kod dece/adolescenata niskog rasta, koja su rođena mala za gestacijski uzrast, pre započinjana terapije somatropinom potrebno je isključiti druge medicinske razloge (ili terapije) koji mogu da objasne poremećaj rasta.

Kod dece/adolescenata koji su rođeni mali za gestacijski uzrast, preporučuje se merenje insulina i glukoze u krvi natašte, pre započinjanja terapije i potom jednom godišnje. Kod pacijenata sa povećanim rizikom za razvoj dijabetesa melitusa (npr. usled porodične anamneze dijabetesa, gojaznosti, teške insulinske rezistencije ili akantoze- acanthosis nigricans) potrebno je uraditi test oralnog opterećenja glukozom (OGTT). Ako rezultati pokažu manifestni dijabetes, ne sme se primenjivati hormon rasta.

Kod dece/adolescenata koji su rođeni mali za gestacijski uzrast, preporučuje se merenje koncentarcije IGF-I pre započinjanja terapije i potom dva puta godišnje. Ako na ponovljenim merenjima nivo IGF-I prelazi vrednost od +2SD u odnosu na referentne vrednosti za uzrast i pubertetski status, za korekciju doze može se uzeti u obzir odnos vrednosti IGF-I/IGFBP-3.

Iskustva sa započinjanjem terapije neposredno pre početka puberteta kod dece/adolescenata koji su rođeni mali za gestacijski uzrast su ograničena. Zbog toga se ne preporučuje započinjanje terapije neposredno pre početka puberteta. Iskustva kod pacijenata sa Silver-Russell – ovim sindromom su ograničena.

Ukoliko se terapija hormonom rasta kod dece/adolescenata koji su rođeni mali za gestacijski uzrast prekine pre dostizanja konačne visine, može se izgubiti deo visine koji je postignut lečenjem.

Hronična bubrežna insuficijencija

U slučaju hronične bubrežne insuficijencije, pre započinjanja terapije hormonom rasta funkcija bubrega treba da bude ispod 50% od normalne. Da bi se potvrdio poremećaj rasta, potrebno je pratiti rast tokom jedne godine pre uvođenja terapije. Tokom ovog perioda, potrebno je započeti konzervativno lečenje bubrežne insuficijencije (koja uključuje kontrolu acidoze, hiperparatireoidizma i nutritivnog statusa) i održavati ga tokom terapije hormonom rasta.

U slučaju transplantacije bubrega terapiju treba prekinuti.

Za sada, nisu dostupni podaci o konačnoj visini kod pacijenata sa hroničnom bubrežnom insuficijencijom koji su lečeni lekom Omnitrope.

Zbog prisustva benzilalkohola, lek se ne sme primeniti kod prevremeno rođene dece ili novorođenčadi. Može uzrokovati toksične ili anafilaktičke reakcije kod odojčadi i dece mlađe od 3 godine.

Interakcije

Istovremeno lečenje glukokortikoidima inhibira delovanje leka Omnitrope na podsticanje rasta. Pacijentima s nedostatkom ACTH-a treba pažljivo prilagoditi supstitucionu terapiju glukokortikoidima kako bi se izbeglo inhibirajuće dejstvo na rast.

Hormon rasta smanjuje pretvaranje kortizona u kortizol i može otkriti prethodno neotkriven centralni hipoadrenalizam ili dovesti do neefikasnosti niskih doza supstitucione terapije glukokortikoidima (videti odeljak 4.4).

Kod žena na supstitucionoj peroralnoj estrogenskoj terapiji možda će biti potrebna viša doza hormona rasta kako bi se postigao cilj lečenja (videti odeljak 4.4).

Podaci dobijeni ispitivanjem interakcija kod odraslih osoba sa deficijencijom hormona rasta, pokazuju da primena somatropina može povećati klirens jedinjenja za koje je poznato da ih metabolizuju izoenzimi citohroma P450. Može doći do značajnog porasta klirensa jedinjenja metabolisanih putem citohroma P450

3A4 (kao što su polni hormoni, kortikosteroidi, antikonvulzivi i ciklosporin), što dovodi do niske koncentracije ovih jedinjenja u plazmi. Klinički značaj ovih nalaza nije poznat. Takođe, pogledajte i podatke koji se odnose na dijabetes melitus i poremećaje tireoideje u odeljku 4.4 i podatke koji se odnose na oralnu supstitucionu terapiju estrogenom u odeljku 4.2.

Trudnoća i dojenje

Trudnoća

Nema podataka ili postoje samo ograničeni podaci o primeni somatropina kod trudnica. Ispitivanja na životinjama su nedovoljna za konačan zaključak o reproduktivnoj toksičnosti (videti odeljak 5.3). Ne preporučuje se primena somatropina tokom trudnoće, niti kod žena u reproduktivnom periodu koje ne koriste kontracepciju.

Dojenje

Nisu sprovedene kliničke studije sa somatropinom kod žena koje doje. Nije poznato da li se somatropin izlučuje u majčino mleko, ali je resorpcija intaktnih proteina iz gastrointestinalnog trakta odojčeta izuzetno mala. Stoga je neophodan oprez kada se lek Omnitrope primenjuje kod dojilja.

Plodnost

Nisu sprovedena ispitivanja uticaja leka Omnitrope na plodnost.

Upravljanje vozilom

Lek Omnitrope nema uticaj ili ima zanemarljiv uticaj na sposobnost upravljanja vozilima i rukovanja mašinama.

Neželjena dejstva

Sažetak bezbednosnog profila

Kod pacijenata sa nedostatkom hormona rasta prisutna je deficijencija ekstracelularnog volumena. Ova deficijencija se veoma brzo koriguje, nakon početka terapije somatropinom. Kod odraslih pacijenata česte su neželjene reakcije povezane sa zadržavanjem tečnosti, kao što su periferni edem, mišićno-koštana ukočenost, artralgija, mialgija i parestezije. Ove neželjene reakcije su blage do umerene, javljaju se tokom prvih nekoliko meseci terapije i povlače se spontano ili nakon smanjenja doze.

Incidencija ovih neželjenih reakcija povezana je sa primenjenom dozom, starošću pacijenta i verovatno je obrnuto proporcionalna uzrastu pacijenata u vreme pojave nedostatka hormona rasta. Kod dece, ovakve neželjene reakcije javljaju se povremeno.

Lek Omnitrope dovodi do stvaranja antitela kod približno 1% pacijenata. Sposobnost vezivanja ovih antitela bila je mala i njihovo stvaranje nije bilo povezano sa bilo kakvim kliničkim promenama kod pacijenata (videti odeljak 4.4).

Tabelarni prikaz neželjenih reakcija

Tabele 1-6 prikazuju neželjene reakcije koje su razvrstane na osnovu klasifikacije prema sistemima organa i učestalosti prema sledećoj konvenciji: veoma često (>1/10), često (>1/100 do <1/10) , povremeno (>1/1000 do < 1/100) , retko (>1/10000 do <1/1000), veoma retko (<1/10000), nepoznate učestalosti (ne može se proceniti na osnovu dostupnih podataka)

Klinička ispitivanja kod dece sa deficijencijom hormona rasta

Tabela 1. Dugotrajno lečenje dece sa poremećajem rasta zbog nedovoljnog lučenja hormona rasta
Klasa sistema organa Veoma često (>1/10) Često (od<1/100 do<1/10) Povremeno (od >1/1000 do < 1/100) Retko (od>1/10000 do<1/1000) Veoma retko (<1/10000) Nepoznate učestalosti (ne može se proceniti na osnovu dostupnih podataka)
Neoplazme – benigne, maligne i neodređene, (uključujući ciste i polipe) Leukemija†
Poremećaji metabolima i ishrane Dijabetes melitus tip 2
Poremećaji nervnog sistema Parestezije* Benigna intrakranijaln a hipertenzija
Poremećaji Artralgija* Mialgija*
mišićno- Mišićno-
koštanog koštana
sistema i ukočenost*
vezivnog
tkiva
Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene Reakcije na mestu uboda injekcije$ Periferni edem*
Ispitivanja Snižen nivo kortizola u krvi‡

* Ova neželjena dejstva uglavnom su blaga do umerena, javljaju se tokom prvih meseci lečenja i prolaze spontano ili nakon smanjenja doze. Incidencija ovih neželjenih dejstava povezana je sa primenjenom dozom, uzrastom pacijenta, a moguće je i da je obrnuto povezan sa uzrastom pacijenta u vreme nastanka deficijencije hormona rasta.

$ Zabeležene su prolazne reakcije na mestu davanja injekcije kod dece.

‡ Klinički značaj nije poznat.

† Zabeleženo kod dece sa deficijencijom hormona rasta lečene somatropinom, ali izgleda da je incidencija slična kao kod dece bez deficijencije hormona rasta.

Klinička ispitivanja kod dece sa Turner-ovim sindromom

Tabela 2. Dugotrajno lečenje dece sa poremećajem rasta zbog Turner-ovog sindroma
Klasa sistema organa Veoma često (>1/10) Često (od<1/100 do<1/10) Povremeno (od >1/1000 do < 1/100) Retko (od>1/10000 do<1/1000) Veoma retko (<1/10000) Nepoznate učestalosti (ne može se proceniti na osnovu dostupnih podataka)
Neoplazme – benigne, maligne i neodređene, (uključujući ciste i polipe) Leukemija†
Poremećaji metabolima i ishrane Dijabetes melitus tip 2
Poremećaji nervnog sistema Parestezije* Benigna intrakranijaln a hipertenzija
Poremećaji Artralgija* Mialgija*
mišićno- Mišićno-
koštanog koštana
sistema i ukočenost*
vezivnog
tkiva
Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene Periferni edem* Reakcije na mestu uboda injekcije$
Ispitivanja Snižen nivo kortizola u krvi‡

* Ova neželjena dejstva uglavnom su blaga do umerena, javljaju se tokom prvih meseci lečenja i prolaze spontano ili nakon smanjenja doze. Incidencija ovih neželjenih dejstava povezana je sa primenjenom dozom, uzrastom pacijenta, a moguće je i da je obrnuto povezana sa uzrastom pacijenta u vreme nastanka deficijencije hormona rasta.

$ Zabeležene su prolazne reakcije na mestu davanja injekcije kod dece.

‡ Klinički značaj nije poznat.

† Zabeleženo kod dece sa deficijencijom hormona rasta lečene somatropinom, ali izgleda da je incidencija slična kao kod dece bez deficijencije hormona rasta.

Klinička ispitivanja kod dece sa hroničnom renalnom insuficijencijom

Tabela 3. Dugotrajno lečenje dece sa poremećajem rasta zbog hronične renalne insuficijencije
Klasa Veomo česta Često (od Povremeno Retko (od Veoma retko Nepoznato
sistema (>1/10) <1/100 do (od >1/1000 >1/10,000 do (<1/10000) (ne može se
organa <1/10) do < 1/100) <1/1000) proceniti na
osnovu
dostupnih
podataka)
Neoplazme – benigne, maligne i neodređene, (uključujući ciste i polipe) Leukemija†
Poremećaji metabolima i ishrane Dijabetes melitus tip 2
Poremećaji nervnog sistema Parestezije* Benigna intrakranijaln a hipertenzija
Poremećaji Artralgija*
mišićno- Mialgija*
koštanog Mišićno-
sistema i koštana
vezivnog ukočenost*
tkiva
Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene Reakcije na mestu uboda injekcije$ Periferni edem*
Ispitivanja Snižen nivo kortizola u krvi‡

* Ova neželjena dejstva uglavnom su blaga do umerena, javljaju se tokom prvih meseci lečenja i prolaze spontano ili nakon smanjenja doze. Incidencija ovih neželjenih dejstava povezana je sa primenjenom dozom, uzrastom pacijenta, a moguće je i da je obrnuto povezana sa uzrastom pacijenta u vreme nastanka deficijencije hormona rasta.

$ Zabeležene su prolazne reakcije na mestu davanja injekcije kod dece.

‡ Klinički značaj nije poznat.

† Zabeleženo kod dece sa deficijencijom hormona rasta lečene somatropinom, ali izgleda da je incidencija slična kao kod dece bez deficijencije hormona rasta.

Klinička ispitivanja kod dece koja su rođena mala za gestacijski uzrast

Tabela 4. Dugotrajno lečenje dece sa poremećajem rasta zbog toga što su rođena mala za gestacijski uzrast
Klasa Veoma često Često (od Povremeno Retko (od Veoma retko Nepoznato
sistema (>1/10) <1/100 do (od >1/1000 >1/10000 do (<1/10000) (ne može se
organa <1/10) do < 1/100) <1/1000) proceniti na
osnovu
dostupnih
podataka)
Neoplazme – benigne, maligne i neodređene, (uključujući ciste i polipe) Leukemija†
Poremećaji metabolima i ishrane Dijabetes melitus tip 2
Poremećaji nervnog sistema Parestezije* Benigna intrakranijaln a hipertenzija
Poremećaji Artralgija* Mialgija*
mišićno- Mišićno-
koštanog koštana
sistema i ukočenost*
vezivnog
tkiva
Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene Reakcije na mestu uboda injekcije$ Periferni edem*
Ispitivanja Snižen nivo kortizola u krvi‡

* Ova neželjena dejstva uglavnom su blaga do umerena, javljaju se tokom prvih meseci lečenja i prolaze spontano ili nakon smanjenja doze. Incidencija ovih neželjenih dejstava povezana je sa primenjenom dozom, uzrastom pacijenta, a moguće je i da je obrnuto povezana sa uzrastom pacijenta u vreme nastanka deficijencije hormona rasta.

$ Zabeležene su prolazne reakcije na mestu davanja injekcije kod dece.

‡ Klinički značaj nije poznat.

† Zabeleženo kod dece sa deficijencijom hormona rasta lečene somatropinom, ali izgleda da je incidencija slična kao kod dece bez deficijencije hormona rasta.

Klinička ispitivanja kod Prader-Willi-jevog sindroma

Tabela 5. Dugotrajno lečenje i poboljšanje telesnog sastava kod dece sa poremećajem rasta zbogPrader-Willi-jevog sindroma
Klasa Veoma često Često (od Povremeno Retko (od Veoma retko Nepoznato
sistema (>1/10) <1/100 do (od >1/1000 >1/10000 do (<1/10000) (ne može se
organa <1/10) do < 1/100) <1/1000) proceniti na
osnovu
dostupnih
podataka)
Neoplazme – benigne, malignei i neodređene(u ključujući ciste i polipe) Leukemija†
Poremećaji metabolima i ishrane Dijabetes melitus tip 2
Poremećaji nervnog sistema Parestezije* Benigna intrakranijaln a hipertenzija
Poremećaji Artralgija* Mišićno-
mišićno- Mialgija* koštana
koštanog ukočenost*
sistema i
vezivnog
tkiva
Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene Periferni edem* Reakcije na mestu uboda injekcije$
Ispitivanja Snižen nivo kortizola u krvi‡

* Ova neželjena dejstva uglavnom su blaga do umerena, javljaju se tokom prvih meseci lečenja i prolaze spontano ili nakon smanjenja doze.Iincidencija ovih neželjenih reakcije povezana je sa primenjenom dozom, uzrastom pacijenta, a moguće je i da je obrnuto povezana sa uzrastom pacijenta u vreme nastanka deficijencije hormona rasta.

$ Zabeležene su prolazne reakcije na mestu davanja injekcije kod dece.

‡ Klinički značaj nije poznat.

† Zabeleženo kod dece sa deficijencijom hormona rasta lečene somatropinom, ali izgleda da je incidencija slična kao kod dece bez deficijencije hormona rasta.

Klinička ispitivanja kod odraslih sa deficijencijom hormona rasta

Tabela 6. Supstituciona terapija kod odraslih sa deficijencijom hormona rasta
Klasa sistema organa Veoma često (>1/10) Često (od<1/100 do<1/10) Povremeno (od >1/1000 do < 1/100) Retko (od>1/10000 do<1/1000) Veoma retko (<1/10000) Nepoznato (ne može se proceniti na osnovu dostupnih podataka))
Poremećaji metabolima i ishrane Dijabetes melitus tip 2
Poremećaji nervnog sistema Parestezije* Sindrom karpalnog tunela Benigna intrakranijaln a hipertenzija
Poremećaji Artralgija* Mialgija*
mišićno- Mišićno-
koštanog koštana
sistema i ukočenost*
vezivnog
tkiva
Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene Periferni edem* Reakcije na mestu uboda injekcije$
Ispitivanja Snižen nivo kortizola u krvi‡

* Ova neželjena dejstva uglavnom su blaga do umerena, javljaju se tokom prvih meseci lečenja i prolaze spontano ili nakon smanjenja doze. Incidencija ovih neželjenih dejstava povezana je sa primenjenom dozom, uzrastom pacijenta, a moguće je i da je obrnuto povezana sa uzrastom pacijenta u vreme nastanka deficijencije hormona rasta.

$ Zabeležene su prolazne reakcije na mestu davanja injekcije kod dece.

‡ Klinički značaj nije poznat.

Opis odabranih neželjenih reakcija

Sniženje nivoa kortizola u krvi

Zabeleženo je da somatropin smanjuje vrednosti kortizola u serumu, verovatno zbog uticaja na transportne proteine ili usled povećanja hepatičkog klirensa. Klinički značaj ovih nalaza može biti ograničen. Ipak, pre uvođenja terapije potrebna je optimizacija supstitucione terapije kortikosteroidima.

Prader-Willi-jev sindrom

U postmarketinškom periodu, prijavljeni su retki slučajevi iznenadne smrti pacijenata sa Prader-Willi-jevim sindromom lečenih somatropinom, iako uzročno-posledična povezanost nije dokazana.

Leukemija

Kod dece sa deficijencijom hormona rasta koja su lečena somatropinom, zabeleženi su (retko ili veoma retko) slučajevi leukemije i uključeni su u postmarketinško iskustvo. Međutim, nama dokaza o povećanom riziku od leukemije kod pacijenata bez predisponirajućih faktora, kao što su zračenje glave ili mozga.

Iskliznuće epifize glave femura i Legg-Calvé-Perthes-ova bolest

Iskliznuće epifize glave femura nastaje češće u slučaju endokrinih poremećaja i Legg-Calvé-Perthes-ova bolest zabeležena su kod dece lečene hormonom rasta. Iskliznuće epifize glave femura nastaje češće u slučaju endokrinih poremećaja, a Legg-Calvé-Perthes-ova bolest češća je u slučaju niskog stasa. Međutim, nije poznato da li se ova dva patološka stanja češća ili ne za vreme terapije somatropinom. Ove dijagnoze treba uzeti u obzir kod deteta sa nelagodnošću ili bolom u kuku ili kolenu.

Druge neželjene reakcije

Drugim neželjenim reakcijama mogu se smatrati klasni efekti somatropina, kao što su moguća hiperglikemija prouzrokovana smanjenom osetljivošću na insulin, smanjen nivo slobodnog tiroksina i benigna intrakranijalna hipertenzija.

Prijavljivanje neželjenih reakcija

Prijavljivanje sumnji na neželjene reakcije posle dobijanja dozvole za lek je važno. Time se omogućava kontinuirano praćenje odnosa koristi i rizika leka.Zdravstveni radnici treba da prijave svaku sumnju na neželjene reakcije na ovaj lek Agenciji za lekove i medicinska sredstva Srbije (ALIMS):

Agencija za lekove i medicinska sredstva Srbije Nacionalni centar za farmakovigilancu

Vojvode Stepe 458, 11221 Beograd Republika Srbija

fax: +381 (0)11 39 51 131

website: www.alims.gov.rs

e-mail: nezeljene.reakcije@alims.gov.rs

Predoziranje

Simptomi:

Akutno predoziranje može dovesti na početku do hipoglikemije, a kasnije do hiperglikemije.

Dugotrajno predoziranje može dovesti do pojave znakova i simptoma za koje se zna da se javljaju kod viška humanog hormona rasta.